Svaka nezaposlena osoba koja traži posao, ima samo jednu misao: ""Želim što prije početi raditi"". Razumljivo je da nezaposlene osobe, koje su radno sposobne žele same privređivati za život, a rad je elementarni način ostvarenja socijalne sigurnosti. Potraga za radnim mjestom uz visoku stopu nezaposlenosti nalikuje više nepreglednom hodanju u nepoznato nego uređenom postupku u kojem je sve unaprijed uređeno i propisano. Stoga nezaposlene osobe, kad im se pruži bilo kakva iole prihvatljiva prilika za rad radno mjesto odmah prihvaćaju i nerijetko pristaju na kojekakve uvjete zbog kojih se poslije i pokaju.
Kako i gdje su uređeni uvjeti pod kojima se rad odvija, obični radnici, laici, često i ne poznaju, dok se ne suoče sa vlastitim problemima. Temeljni propis kojim se uređuju uvjeti pod kojima se rad odvija je Zakon o radu.
Zakon o radu je propis koji svoje izvore ima u međunarodnom radnom pravu / Konvencije Međunarodne organizacije rada / i Ustavu Republike Hrvatske. Zakon o radu je propis koji se odnosi na sve radnike / ako im radni odnos nije uređen drugim zakonom / u Republici Hrvatskoj, on je izvor prava za sve poslodavce i radnike i njegove odredbe su obvezujuće.
Prava i obveze kojima su uređeni radni odnosi u Zakonu o radu predstavljaju temeljnu razinu prava za radnike, te ih poslodavac ne može umanjivati. Ugovori o radu koje radnici sklapaju prilikom zaposlenja imaju izvor prava u Zakonu o radu, te odredbe Ugovora o radu ne mogu biti suprotne Zakonu o radu.
Iz svega ovog je vidljivo da je Zakon o radu za radnike koji rade temeljni propis jer se njime oblikuje radni odnos, utvrđuju prava i obveze, način prestanka radnog odnosa, te niz drugih, za radnike bitnih odredaba. Važno je napomenuti da su Zakonom o radu uređena i prava radnika na članstvo u sindikatu, pravo na sindikalno djelovanje i zaštita sindikalnih povjerenika. Naime, kao što je naprijed rečeno, Zakonom o radu uređuju se pitanja koja pripadaju u krug ljudskih prava / a pravo na članstvo u sindikatu je jedno od takvih pitanja /, koje niti jedna država koja je članica Ujedinjenih naroda ne može uskratiti radnicima. Iz svega je vidljivo da je Zakon o radu važan za radnui populaciju ali i za sve one koji traže posao ili su u sustavu obrazovanja i tražiti će ga za koju godinu.
Bilo bi stoga vrlo važno da kategorije radno aktivnog ili potencijalno radno aktivnom stanovništva poznaju temeljna pravila pod kojima se rad odvija, odnosno, da se založe da ta pravila budu što humana i socijalna. No, nerijetko se događa da radnik koji se zapošljava ne poznaje radno zakonodavstvo pa uz Ugovor o radu koji sklapa sa poslodavcem potpisuje razne izjave ili ""bjanko"" sporazume kojima se ugrožavaju temeljna prava iz radnog odnosa, pa čak i ljudska prava.
Kako se donosi Zakon o radu?
Zakon o radu u skladu sa svojim ovlastima donosi Sabor, kao sve drugo zakonodavstvo. Međutim, samom činu donošenja Zakona o radu prethodi niz aktivnosti i postupaka koji predstavljaju pravu borbu između interesnih predstavnika poslodavaca i sindikata. Sindikati , kao interesni predstavnici radnika , ovlašteni su u ime svojih članova zastupati njihove interese kad se donosi ili mijenja Zakon o radu.
Sindikati pri tome indirektno zastupaju interese svih zaposlenih ili potencijalno zaposlenih radnika, jer se bore za što bolje uvjete rada. U tom nastojanju Sindikati imaju vrlo težak zadatak. Kao jedan od tri socijalna partnera često su suočeni sa pritiscima poslodavaca koji pod izlikom skupog rada u svakim izmjenama i dopunama Zakona o radu traže što manje prava za radnike i što više za sebe.
Ilustracije radi, u posljednjim izmjenama Zakona o radu koje su donijete 2003.godine zahtjevi poslodavaca su se odnosili da smanjenje otkaznih rokova i otprem,nina. Nakon oštre borbe, Sindikati su uspjeli smanjiti njihove zahtjeve, ali, ipak je Zakon o radu promijenjen na štetu radnika. Nerijetko se u pozadini zahtjeva za izmjenu Zakona o radu pojavljuju i međunarodne institucije ( MMF i Svjetska banka ) koji imaju instrumente pritiska na Vlade pojedinih zemalja i često ih koriste kako bi vlasnicima kapitala osigurali jeftiniju radnu snagu.
Sindikati su svjesni da smo i mi dio globalnog tržišta rada i da mu se treba prilagoditi. No Hrvatski Sindikati sigurno neće ni pod koju cijenu dopustiti da se Republika Hrvatska pretvori u koloniju krupnog kapitala i jeftinog rada.
Zakon o radu- opći konsenzus
Zbog svega naprijed navedenog, vidljivo je da je Zakon o radu zbog sadržaja koji uređuje važan za sve radnike bez obzira na članstvo ili nečlanstvo u Sindikatu. Zakon o radu svojim odredbama određuje smjer gospodarskog i socijalnog razvoja, a indirektno djeluje na standard radnika i njihovih obitelji, na natalitet, na ravnopravnost spolova, na razvoj industrijske demokracije u cjelini.
Sindikati, svjesni svega navedenog, ulažu maksimalne napore da Zakon o radu bude prihvatljiv, da se ne mijenja na gore. Upravo zbog toga, Sindikati su nerijetko izloženi napadu, a izmjenama Zakona o radu im se nastoji promijeniti na gore uvjete za rad i oslabiti ih. Praksa pokazuje da se u tome uglavnom i uspijeva.
Jedino rješenje, koje do sada još uvijek nije došlo do svijesti građana je da maksimalno podupru zahtjeve Sindikata. Treba svima biti jasno da Sindikati ne mogu na sebe sami preuzeti teret uspješnih ili neuspješnih pregovora oko Zakona o radu ako njegove odredbe u nadolazećim izmjenama ne podupru svi društveni slojevi i sve interesne skupine. Cilj za koji se bore Sindikati nije samo cilj članova Sindikata nego svih sadašnjih i budućih radnika. O Zakonu o radu bi trebalo postići nacionalni konsenzus.