1/16/2009 - Kolektivni ugovor - izvor prava radnika
Kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora u Republici Hrvatskoj nema dugu tradiciju. U vrijeme kada Hrvatska nije bila samostalna država, prava radnika su se zakonom uređivala kao statusna prava, te se kolektivni ugovori kao izvori radničkih prava nisu niti sklapali. Sklapanje kolektivnih ugovora u skladu sa međunarodnim radnim pravom ( Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 98 ), u Republici Hrvatskoj je započelo 01.01.1996 .godine, kada se je počeo primjenjivati Zakon o radu. Istina i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća je Hrvatska gospodarska komora u ime poslodavaca sklapala kolektivne ugovore, ali oni nisu bili u skladu sa normama međunarodnog radnog prava.
Ako se uzme u obzir da kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj ima relativno kratku tradiciju, ipak, može se reći da su prava koja su radnici ostvarili temeljem kolektivnih ugovora od neprocjenjive važnosti za socijalni i gospodarski položaj radnika na tržištu rada. Iz ove einjenice se otvara niz pitanja koja su radnicima još uvijek nedovoljno poznata, a neka od najvažnijih su:
Što je zapravo kolektivni ugovor?
Da li kolektivni ugovor kao takav ide u prilog radnicima ili poslodavcu?
U ovom kratkom osvrtu na institut kolektivnih ugovora će se ukratko odgovoriti na ova pitanja.
Kolektivni ugovor je poseban ugovor radnog prava koji u pisanom obliku dobrovoljno sklapaju poslodavci ili udruge poslodavaca ( iznimno i Vlada RH na strani poslodavca u javnim i državnim službama ), te sindikati ili udruge sindikata s druge strane. Radnici samostalno, bez sindikata, ne mogu sklopiti važeći kolektivni ugovor.
Kolektivni ugovor ima karakteristike ugovora jer ga dobrovoljno sklapaju ugovorne strane i njime uređuju međusobne odnose, ali, kolektivni ugovor ima i karakteristike propisa jer uređuje prava trećih, tj, radnika, što mu je i najvažnija svrha, a obavezno se mora i objaviti, što je karakteristika za propise.
Kolektivni ugovor sadržava odredbe kojima se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile kolektivni ugovor tj. poslodavca i sindikata ( obvezni dio kolektivnog ugovora ), ali i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak ugovora o radu radnika kod tog poslodavca, pitanje zaštite na radu, osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, pitanja iz djelokruga rada radničkih vijeća i prava sindikata, te druga pitanja iz radnih odnosa ili u vezi sa radnim odnosom radnika ( normativni dio kolektivnog ugovora ).
Na koga se primjenjuje kolektivni ugovor?
Iako je prema međunarodnim izvorima radnog prava i na temelju Konvencije broj 98. Međunarodne organizacije rada u većini zemalja kolektivni ugovor izvor prava za članove sindikata koji ga je sklopio ili mu naknadno pristupio, u Hrvatskoj je ovo pitanje dodatno uređeno odredbama Zakona o radu.
Polazeći od činjenice da bi se za radnike zaposlene kod jednog poslodavca u slučaju kada svi radnici nisu članovi sindikata koji je sklopio kolektivni ugovor primjenjivali različiti izvori prava, zakonodavac je odredbom članka 12. Zakona o radu ( NN 137/04. ) takvu mogućnost otklonio time što je obvezao poslodavca da je u slučaju različitog uređenja određenog prava kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i dr. ) na sve radnike obvezan primjeniti najpovoljnije pravo. To znači da se kolektivni ugovor koji je sklopljen na razini jednog poslodavca u pravilu primjenjuje na sve radnike neovisno o njihovoj pripadnosti ili nepripadnosti sindikatu ili sindikatima koji su ga sklopili.
Upravo ova odredba predstavljala je osnovu za uređenje jednog drugog instituta, doprinosa solidarnosti, prema kojem bi nečlanovi sindikata trebali participirati za korištenje prava iz kolektivnog ugovora. Međutim, odredba o doprinosu solidarnosti je ukinuta odlukom Ustavnog suda kao neustavna.
Dakle, važno je reći da je kolektivni ugovor za radnike najvažniji izvor prava jer se njime prava radnika mogu samo povećati u odnosu na sklopljene ugovore o radu ili pravilnik o radu. Važno je i to da je kolektivni ugovor jedini akt koji se ne može mijenjati jednostrano, voljom poslodavca, nego samo obostrano, dakle, voljom poslodavca i sindikata. Strateški gledano, dobar kolektivni ugovor bi trebao biti glavni cilj svakog sindikata, jer jedino on jamči prava i zaštitu radnika. Pravo koje je ugovoreno kolektivnim ugovorom je utuživo, pa prema tome i ostvarivo. Dakle, kolektivni ugovor se sklapa u interesu radnika. Poslodavac koji poštuje zakon će također imati interes za sklapanje kolektivnog ugovora jer time osigurava dobru radnu atmosferu i socijalni mir.
U Hrvatsko je sklopljeno malo kolektivnih ugovora u odnosu na broj sindikata. To govori da su u mnogim tvrtkama sindikati slabi, da se ne uspiju nametnuti i sklopiti kolektivni ugovor kojim bi povećali prava i zaštitili svoje članove. Iako je danas kod uređivanja prava radnika prisutan opći trend smanjenja prava i fleksibilizacije radnog odnosa, radnici u tvrtkama u kojima je sklopljen kolektivni ugovor su toga pošteđeni, jer odredbe kolektivnog ugovora jamče prava sve dok je kolektivni ugovor na snazi, odnosno, dok ih zajednički ne izmjene poslodavac (i) i sindikat (i ). Dakle, kolektivni ugovor za radnike nema alternativu.On je najveća garancija prava, zaštite i sigurnosti radnika u radnom odnosu.
9/29/2008 - Što radnicima znači zakon o radu ???
Svaka nezaposlena osoba koja traži posao, ima samo jednu misao: ""Želim što prije početi raditi"". Razumljivo je da nezaposlene osobe, koje su radno sposobne žele same privređivati za život, a rad je elementarni način ostvarenja socijalne sigurnosti. Potraga za radnim mjestom uz visoku stopu nezaposlenosti nalikuje više nepreglednom hodanju u nepoznato nego uređenom postupku u kojem je sve unaprijed uređeno i propisano. Stoga nezaposlene osobe, kad im se pruži bilo kakva iole prihvatljiva prilika za rad radno mjesto odmah prihvaćaju i nerijetko pristaju na kojekakve uvjete zbog kojih se poslije i pokaju.
Kako i gdje su uređeni uvjeti pod kojima se rad odvija, obični radnici, laici, često i ne poznaju, dok se ne suoče sa vlastitim problemima. Temeljni propis kojim se uređuju uvjeti pod kojima se rad odvija je Zakon o radu.
Zakon o radu je propis koji svoje izvore ima u međunarodnom radnom pravu / Konvencije Međunarodne organizacije rada / i Ustavu Republike Hrvatske. Zakon o radu je propis koji se odnosi na sve radnike / ako im radni odnos nije uređen drugim zakonom / u Republici Hrvatskoj, on je izvor prava za sve poslodavce i radnike i njegove odredbe su obvezujuće.
Prava i obveze kojima su uređeni radni odnosi u Zakonu o radu predstavljaju temeljnu razinu prava za radnike, te ih poslodavac ne može umanjivati. Ugovori o radu koje radnici sklapaju prilikom zaposlenja imaju izvor prava u Zakonu o radu, te odredbe Ugovora o radu ne mogu biti suprotne Zakonu o radu.
Iz svega ovog je vidljivo da je Zakon o radu za radnike koji rade temeljni propis jer se njime oblikuje radni odnos, utvrđuju prava i obveze, način prestanka radnog odnosa, te niz drugih, za radnike bitnih odredaba. Važno je napomenuti da su Zakonom o radu uređena i prava radnika na članstvo u sindikatu, pravo na sindikalno djelovanje i zaštita sindikalnih povjerenika. Naime, kao što je naprijed rečeno, Zakonom o radu uređuju se pitanja koja pripadaju u krug ljudskih prava / a pravo na članstvo u sindikatu je jedno od takvih pitanja /, koje niti jedna država koja je članica Ujedinjenih naroda ne može uskratiti radnicima. Iz svega je vidljivo da je Zakon o radu važan za radnui populaciju ali i za sve one koji traže posao ili su u sustavu obrazovanja i tražiti će ga za koju godinu.
Bilo bi stoga vrlo važno da kategorije radno aktivnog ili potencijalno radno aktivnom stanovništva poznaju temeljna pravila pod kojima se rad odvija, odnosno, da se založe da ta pravila budu što humana i socijalna. No, nerijetko se događa da radnik koji se zapošljava ne poznaje radno zakonodavstvo pa uz Ugovor o radu koji sklapa sa poslodavcem potpisuje razne izjave ili ""bjanko"" sporazume kojima se ugrožavaju temeljna prava iz radnog odnosa, pa čak i ljudska prava.
Kako se donosi Zakon o radu?
Zakon o radu u skladu sa svojim ovlastima donosi Sabor, kao sve drugo zakonodavstvo. Međutim, samom činu donošenja Zakona o radu prethodi niz aktivnosti i postupaka koji predstavljaju pravu borbu između interesnih predstavnika poslodavaca i sindikata. Sindikati , kao interesni predstavnici radnika , ovlašteni su u ime svojih članova zastupati njihove interese kad se donosi ili mijenja Zakon o radu.
Sindikati pri tome indirektno zastupaju interese svih zaposlenih ili potencijalno zaposlenih radnika, jer se bore za što bolje uvjete rada. U tom nastojanju Sindikati imaju vrlo težak zadatak. Kao jedan od tri socijalna partnera često su suočeni sa pritiscima poslodavaca koji pod izlikom skupog rada u svakim izmjenama i dopunama Zakona o radu traže što manje prava za radnike i što više za sebe.
Ilustracije radi, u posljednjim izmjenama Zakona o radu koje su donijete 2003.godine zahtjevi poslodavaca su se odnosili da smanjenje otkaznih rokova i otprem,nina. Nakon oštre borbe, Sindikati su uspjeli smanjiti njihove zahtjeve, ali, ipak je Zakon o radu promijenjen na štetu radnika. Nerijetko se u pozadini zahtjeva za izmjenu Zakona o radu pojavljuju i međunarodne institucije ( MMF i Svjetska banka ) koji imaju instrumente pritiska na Vlade pojedinih zemalja i često ih koriste kako bi vlasnicima kapitala osigurali jeftiniju radnu snagu.
Sindikati su svjesni da smo i mi dio globalnog tržišta rada i da mu se treba prilagoditi. No Hrvatski Sindikati sigurno neće ni pod koju cijenu dopustiti da se Republika Hrvatska pretvori u koloniju krupnog kapitala i jeftinog rada.
Zakon o radu- opći konsenzus
Zbog svega naprijed navedenog, vidljivo je da je Zakon o radu zbog sadržaja koji uređuje važan za sve radnike bez obzira na članstvo ili nečlanstvo u Sindikatu. Zakon o radu svojim odredbama određuje smjer gospodarskog i socijalnog razvoja, a indirektno djeluje na standard radnika i njihovih obitelji, na natalitet, na ravnopravnost spolova, na razvoj industrijske demokracije u cjelini.
Sindikati, svjesni svega navedenog, ulažu maksimalne napore da Zakon o radu bude prihvatljiv, da se ne mijenja na gore. Upravo zbog toga, Sindikati su nerijetko izloženi napadu, a izmjenama Zakona o radu im se nastoji promijeniti na gore uvjete za rad i oslabiti ih. Praksa pokazuje da se u tome uglavnom i uspijeva.
Jedino rješenje, koje do sada još uvijek nije došlo do svijesti građana je da maksimalno podupru zahtjeve Sindikata. Treba svima biti jasno da Sindikati ne mogu na sebe sami preuzeti teret uspješnih ili neuspješnih pregovora oko Zakona o radu ako njegove odredbe u nadolazećim izmjenama ne podupru svi društveni slojevi i sve interesne skupine. Cilj za koji se bore Sindikati nije samo cilj članova Sindikata nego svih sadašnjih i budućih radnika. O Zakonu o radu bi trebalo postići nacionalni konsenzus.