- Zagreb, 20. veljača 2010.
Hrvatski sabor je na svojoj 15. sjednici, održanoj 04. prosinca 2009.g. donio novi Zakon o radu. Iako se po sadržaju izmjena ne može utvrditi da se radi o bitnim promjenama u odnosu na do tada važeći Zakon o radu, ipak je odlučeno da se ne intervenira u postojeći Zakon izmjenama i dopunama, nego da se donese novi Zakon o radu.
Donošenju Zakona je prethodila rasprava koja je trajala punih 18 mjeseci nakon koje nitko od socijalnih partnera nije bio zadovoljan. Naprotiv, između socijalnih partnera ( poslodavaca i siondikata ) došlo je do razmimoilaženja u usuglašavanju teksta koja su bila nepomirljiva, te je Vlada uputila prijedlog na donošenje, a da prethodno o njemu nije dobila potporu svih socijalnih partnera.
Do izglasavanja Zakona došlo je iz razloga što je bilo nužno uskladiti odredbe Zakona o radu sa pravnom stečevinom Europske unije da bi se stvorile pretpostavke za zatvaranje pregovaračkog poglavlja br.19. „ Socijalna politika i zapošljavanje“.
Ključne izmjene u odnosu na do tada važeći Zakon o radu odnose se na radno vrijeme, godišnje odmore, kolektivno otpuštanje radnika,~ nepuno radno vrijeme, ugovor o radu na određeno vrijeme, roditeljski dopust, te sudjelovanje radnika u odlučivanju u multinacionalnim kompanijama. Zakon o radu je stupio na snagu 01. 01. 2010.g. , a od primjene je izuzeto poglavlje koje se odnosi na sudjelovanje radnika u odlučivanju u multinacionalnim kompanijama sve do stupanja RH u EU.
Iako postojećim promjenama nisu zadovoljni ni poslodavci ni sindikati, ipak se može reči da su odredbe novog ZOR-a jednim dijelom poboljšala i unaprijedila prava radnika. U nastavku teksta će se dati pregled ključnih izmjena ZOR-a.
1. Radno vrijeme
U novom ZOR-u se prvi puta uvodi definicija radnog vremena i pobliže opisuje sadržaj radnog vremena. Uz radno vrijeme koje se definira kao „vremensko razdobljeu kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno, u kojem je spreman ( raspoloživ ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac“, po prvi se puta drugačije definira dežurstvo od pripravnosti. Dežurstvo se uračunava u radno vrijeme, ali ne i vrijeme pripravnosti. Ali, postoji obveza da se vrijeme pripravnosti kao i visina naknade za pripravnost urede kolektivnim ugovorom.
Redovno radno vrijeme i dalje iznosi 40 sati tjedno. Kod smjenskog rada moguće je odstupanje tako da je trajanje radnog vremena u pojedinim tjednima 48 sati, a u drugim tjednima je kraće od 40 sati, ali se mora svesti na tzv. prosječno radno vrijeme od 40 sati u 4 mjeseca.
2. Prekovremeni rad
Novim Zakonom o radu u skladu sa Direkticvama EU opgraničen je prekovremeni rad po radniku na 8 sati tjedno, 32 sata mjesečno i 180 sati godišnje.unog radnog vremena obračunavaju i plaćaju kao prekovremeni rad
3. Raspored radnog vremena
Za ovaj se institut može reči da nije u prilog poboljšanju prava radnika koji rade u smjenskom radu, jer poslodavcu otvara mogućnost tzv. fleksibilnog rasporeda radnog vremena. U praksi to znači da se raspored i organizacija radnog vremena uređuje na način da se poslodavcu omogućava da radnicima koji rade u smjenama nejednako rasporedi radno vrijeme po tjednima, na način da više ne postoji obveza da radnik radi 40 sati tjedno, a da mu se sati iznad punog radnog vremena obračunavaju i plaćaju kao prekovremeni rad. Poslodavac će moći u slučaju da raspored radnog vremena nije uređen propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim sa radničkim vijećem, ili ugovorom o radu, odlučiti o rasporedu radnog vremena na način da se puno ili nepuno radno vrijeme utvrđuje kao prosječno radno vrijeme u 4 mjeseca, s tim da radnik neće smjeti raditi duže od 48 sati tjedno, a odstupanje od punog radnog vremena ne može biti više od 12 sati mjesečno.
Uz ovo treba napomenuti da je odredbama Zakona o radu utvrđeno da će ministar nadležan za rad u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu Zakona o radu donijeti Pravilnik o evidenciji radnog vremena koji bi trebao spriječiti postojeće zlouporabe radnog vremena koje se svakodnevno događaju u praksi.
Iz navedenog je vidljivo da je, za razliku od ranijih mogućnosti moguće uređivati raspored radnog vremena i Ugovorom o radu sa pojedinim radnikom, neovisno o radnom vremenu ostalih radnika. To je ujedno i dokaz da je novim Zakonom uređivanje radnih odnosa još bliže individualizaciji.
4. Preraspodjela radnog vremena
Institutom preraspodjele skraćen je broj sati rada radnika u godišnjoj preraspodjeli radnog vremena. Prema ranijim odredbama ZOR-a radnici su u godišnjoj preraspodjeli radnog vremena mogli raditi najduže 52 sata tjedno što se kolektivnim ugovorom moglo povećati na 60 sati tjedno. Prema novom ZOR-u radnici će moći u preraspodjeli raditi najduže 48 sati tjedno, a kolektivnim ugovorom se to može povećati na 56 sati maksimalno.
U slučaju da u Kolektivnom ugovoru postoji mogućnost preraspodjele, te da poslodavac želi povećati fond tjednog radnog vremena iznad 48 sati, za to će morati dobiti pisanu suglasnost svakog radnika koji će na taj način raditi u preraspodjeli. To znači da radnik može odbiti rad koji je iznad 48 sati tjedno a zbog toga ne smije trpjeti štetne posljedice.
5. Noćni i smjenski rad
Ovim se Zakonom o radu po prvi puta uređuje pojam noćnog rada i noćnog radnika, rada u smjenama i smjenskog radnika, te se propisuju obveze poslodavca prema noćnim radnicima i smjenskim radnicima u dijelu koji se odnosi na zaštitu zdravlja na radu.
Sukladno odredbama st.1.članka 48. „noćni rad je rad radnika, kojeg, neovisno o njegovom trajanju, obavlja u vremenu između dvadeset dva sata uvečer i šest sati ujutro slijedećeg dana, a u poljoprivredi između dvadeset dva sata uvečer i pet sati ujutro idućeg dana, ako za određeni slučaj ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između poslodavca i radničkog vijeća nije drugačije određeno.“
Temeljem st.5. članka 48. ZOR-a, „noćni radnik je radnik, koji prema rasporedu radnog vremena redovito tijekom jednog dana radi najmanje tri sata u vremenu noćnog rada, odnosno, koji tijekom kalendarske godine radi najmanje trećinu svog radnog vremena u vremenu noćnog rada.“
Temeljem st.6. članka 48. ZOR-a „poslodavac je pri utvrđivanju dnevnog rasporeda radnog vremena dužan voditi računa da rad radnika iz st.5. ovog članka (noćnog radnika) ne smije trajati duže od 8 sati.“
Člankom 51. ZOR-a propisane su i obveze poslodavca prema „noćnim radnicima“ od kojih posebno valja izdvojiti obvezu poslodavca da svakom radniku koji bude određen da rad obnavlja kao noćni radnik, prije započinjanja tog rada, kao i redovito tijekom trajanja rada noćnog radnika, omogući radniku zdravstveni pregled, o trošku poslodavca, sukladno posebnom propisu.
Zakonom o radu je također utvrđena obveza poslodavca da radniku osigura posao izvan noćnog rada ukoliko se zdravstvenim pregledom utvrdi da noćni radnik zbog noćnog rada ima zdravstvenih problema, a ukoliko mu nije u mogućnosti osigurati obavljanje istih poslova izvan noćnog rada, poslodavac ima obvezu radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu za rad izvan noćnog rada na drugim poslovima, za koje je sposoban, a koji, što je više moguće, odgovaraju poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Zaštitne klauzule za „noćne radnike“ su novina koja ima izvorište u Direktivi EU.
6. Maloljetni radnici
U novom Zakonu o radu uvedene su brojne odredbe kojima se štiti zdravlje maloljetnih radnika na način da im se produžuje vrijeme minimalnog godišnjeg odmora i ograničava radno vrijeme.
7. Rad na određeno vrijeme
Novim se Zakonom ograničava vrijeme radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme na ukupno 3 godine, neovisno o tome da li radnik radi tri godine neprekidno na jednom radnom mjestu ili na više radnih mjesta kod istog poslodavca.
Oko ove je odredbe bilo puno prijepora od strane sindikata kojim su naglašavali da nije postignuta svrha uređena Direktivom, jer je i dalje moguća zlouporaba ovog instituta. Dodatno, člasnkom 11. uvedena je definicija tzv. „usporednog radnika“ s kojim se uspoređuju prava radnika zaposlenog na određeno vrijeme, a sve u svrhu sprječavanja diskriminacije radnika koji su sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme.
8. Odmori i dopusti
Zakonom o radu je povećano minimalno trajanje godišnjeg odmora na 4 tjedna godišnje. To se dovodi u vezu sa duljinom trajanja radnog tjedna, te služi kao osnova za računanje ukupnog trajanja godišnjeg odmora. Zatim, ukida se mogućnost prenošenja neiskorištenog godišnjeg odmora kod drugog poslodavca, ukida se obveza rada u prethodnoj godini od 6 mjeseci, kao uvjet za stjecanje prava korištenja godišnjeg odmora iz prethodne godine u narednoj godini.
Dakle, radnici koji su zbog bolesti ili rodiljnog dopusta prekinuli godišnji odmor ili ga nisu koristili, moći će ga iskoristiti do 30. lipnja slijedeće godine i u slučaju da nisu radili 6 mjeseci u godini u kojoj su stekli pravo na godišnji odmor.
9. Proširenje primjene kolektivnog ugovora
U novom Zakonu o radu je zadržana proširena primjena kolektivnog ugovora ali su propisani i kriteriji prema kojima do proširenja može doći, na način da nije moguće proširiti tzv. kućni ugovor koji se primjenjuje na jedno trgovačko društvo, odnosno, koji je nereprezentativan.
Na kraju, valja reći, da su Novim Zakonom o radu propisane veće kazne za kršenje njegovih odredaba. No, kao i do sada, problem može biti u nedostatnom broju inspektora rada koji će nadzirati primjenu.
Prema izjavama socijalnih partnera nova, veća izmjena Zakona o radu tek slijedi.
D.L.
|
- Novi zakon o radu - osvrt na ključne izmjene