- U Zagrebu, 06. ožujka 2013.
Dana 02. i 03. ožujka 2013. godine u prostorima HEP-a u Zagrebu održana je druga sindikalna Konferencija pod nazivom Radnički otpor uništavanju poduzeća, kojoj su suorganizatori bili aktivisti Radničke Borbe i sindikat TEHNOS. Radnička Borba je trenutno vodeća organizacija u Hrvatskoj koja se bori za opća prava radničkog pokreta.
Uspješno okončana prva sindikalna konferencija i usvojena Deklaracija sindikalne konferencije potvrdila je potrebu jačanja sindikalne solidarnosti i aktivnosti na ujedinjavanju sindikalnih borbi koje se javljaju u pojedinim poduzećima.
Druga konferencija Radnički otpor uništavanju poduzeća stoga je imala svrhu nastavka aktivnosti povezivanja sindikalista bez obzira na sindikate i sindikalne središnjice u kojima djeluju, kao i radničkih borbi za obranu poduzeća u javnom i privatnom vlasništvu. ~
Uz nastavak jačanja kontakata između aktivista te razmjenu informacija o aktivnosti u radničkom i sindikalnom pokretu u proteklom periodu, konferencija je posvetila posebnu pozornost konkretnim pitanjima vezanima uz moguće daljnje korake, kao što su pitanje razvoja mreže sindikalne solidarnosti (međusobne pomoći prilikom industrijskih akcija), mogućnosti jačanja radničkog odlučivanja i kontrole u poduzećima i drugo.
Konačni cilj Konferencije je pridonijeti stvaranju snažnijeg i organiziranog radničkog pokreta.
Uz brojne goste, na konferenciji su sudjelovali: Bojan Kovačić (Dioki), Siniša Miličić i Dragutin Varga (Regionalni industrijski sindikat), Lukica Bucat (Nezavisni sindikat Dalmacijavina), Mario Iveković (Novi sindikat), Milan Nekić (sindikat Feniks - Hrvatska pošta), Željko Klaus i Davor Rakić (EKN - Petrokemija Kutina), Ivan Tomac (Sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske – EKN), Bruno Bulić (Sindikat Istre i Kvarnera), Sindikat naftnog gospodarstva – SING i TEHNOS - Strukovni sindikat radnika HEP-a.
Uvodnom riječi Konferencije pročitane su pozdravne poruke sindikalnih organizacija iz Velike Britanije, Švedske, Njemačke i Grčke, kojima je dana podrška Konferenciji, a posebice nastojanjima jačanja sindikalne scene i otporu privatizaciji nacionalnog dobra.
Mario Iveković iz Novog sindikata govorio je o uništavanju industrije u Zagrebu i radničkom otporu prilikom uništavanja tvrtki poput Šavrića, Naprijed i Tvornice duhana Zagreb. Sindikalne središnjice vrlo često ne pružaju adekvatnu pomoć, a sindikalni povjerenici često govore da je opasno poduzimati bilo kakve aktivnosti. Smatra da sindikalisti nisu korumpirani, već je sve češća pojava negativne selekcije koja rezultira nedovoljno sposobnim povjerenicima.
Istaknuo je kako je krajem 90.-tih godina kultura prosvjeda u Hrvatskoj bila na svom maksimumu, kada je javnost to svesrdno podržavala, dok je danas situacija puno teža, posebice u odnosu na javne medije koji su čvrsto kontrolirani i u pravilu se preko njih u javnost plasiraju laži i pritisci kako bi se suzbio svaki pokušaj radničkih borbi.
Zbog svega, Iveković smatra da je povezivanje sindikata i stvaranje mreže sindikalne solidarnosti jako bitno, te da nije istina da solidarnosti nema već ju samo treba organizirati.
Privatno vlasništvo je efikasnije od državnog samo kada se radi o poduzetniku koji je sam svojim radom stvarao poduzeće. U suprotnom, privatno vlasništvo nije ništa efikasnije od državnog.
Bojan Kovačić obrazložio je najnoviji razvoji događaja u borbi radnika Diokija, tvrtke koja je imala 2% udjela u BDP-u i nekada bila najveći hrvatski izvoznik. Iznio je činjenice koje govore da turski Celiskan nije sam otišao već je namjerno otjeran, kao i da odluka o ulasku vjerovnika (HEP-a, HŽ-a i drugih) u vlasničku strukturu DIOKI-ja nikad nije provedena, već je tvrtka otjerana u stečaj unatoč tome što to ne odgovara ni vjerovnicima ni radnicima. Poput mnogih hrvatskih kompanija, smatra da je i DIOKI namjerno upropašten zbog osobnih interesa pojedinaca. Najavio je daljnju borbu svih radnika DIOKI-ja i DINA-e, ako za ništa drugo onda barem za svoje neisplaćene plaće i otpremnine.
Bruno Bulić iz Sindikata Istre i Kvarnera, govorio je o mogućnostima organiziranja štrajka solidarnosti kao sredstva borbe protiv uništavanja poduzeća. Iznio je primjer sa područja Istre, kada su u komunalnoj djelatnosti dva poduzeća organizirala štrajk solidarnosti za treće, kojem nije isplaćena Božićnica. Također je iznio da štrajk solidarnosti nije jednostavno organizirati, odnosno svatko tko misli biti solidaran mora preuzeti obaveze i ispuniti sve uvjete kao da samostalno organizira štrajk.
Također je naglasio da je globalno gledajući, sindikat danas ostao sam, a protiv njega su i kapital i Vlada i mediji, koji u javnost plasiraju laži kojima stvaraju klimu protiv sindikata.
Bulić smatra da je sindikalna scena počela slabiti kada su se sindikati počeli organizirati po djelatnostima i strukama. Ako određena djelatnost nije u problemima, sindikati u toj djelatnosti u pravilu nisu solidarni s onima koje su problemi zahvatili, a ima i onih koji odigravaju ulogu štrajkbrejkera.
Represivni aparat se bez sustezanja koristi protiv svakog otpora radnika. Olakotna je okolnost što su policijski službenici također u nemilosti poslodavca i rade za 4-5 tisuća kuna pa se očekuje da će vrlo skoro prestati biti spremni po cesti tući svoje članove obitelji.
Bulić smatra da ne treba imati milosti prema nikome tko pokušava uništiti vrijednost rada.
Milan Nekić iz sindikata Feniks (Hrvatska pošta d.d.) predstavio je svoj mladi i mali (ali brzorastući) sindikat. Mnogobrojni su problemi poštanskih radnika, kao i prijetnja privatizacije. Kao i HEP, i ovo javno poduzeće je suočeno sa sličnim problemima manjka operativnog osoblja, stranačkog kadroviranja, gubljenja kvalitetnog tržišta u velikim gradovima, sve većeg bavljenja sporednim djelatnostima, izostanka socijalnog dijaloga, sve manje socijalne osjetljivosti poslodavca, problemi s većim sindikatima, itd.
Željko Klaus i Davor Rakić iz sindikata EKN predstavili su svoju borbu za Petrokemiju iz Kutine, koja se odvijala krajem 90.-tih godina, protiv lošeg načina privatizacije. Tada je organiziran Stožer za obranu Petrokemije, u kojem su jedinstveno djelovali sindikati i udruga branitelja, uz podršku šire lokalne zajednice. Iz pogona se nije izlazilo 72 dana, a akcija je kulminirala prosvjedom na kojem je bilo oko deset tisuća ljudi.
U tom vremenu lako se moglo komunicirati s medijima i Vladom, za razliku od današnje komunikacijske blokade koja borbu čini puno težom. U Petrokemiji stoga predstoji još grčevitih bitaka za poduzeće, koje danas plaća najskuplji plin u Europi (jednako kao i HEP), a sastav Uprave i Nadzornog odbora nikada nije bio nekompetentniji.
Nitko ne može biti jači od sindikata, no potrebno je da sindikalne središnjice jedinstveno djeluju.
Dinko Wasserbauer iz Radničke Borbe održao je predavanje o različitim mogućnostima radničkog vlasništva i odlučivanja. Naglasio je kako bi za takav utjecaj trebalo donijeti zakon o organiziranom radničkom dioničarstvu. Isto tako, naveo je brojne otegotne okolnosti zbog kojih se ne može osigurati potpuna zaštita poduzeća, čak i u slučajevima preuzimanja poduzeća od strane radnika.
Siniša Miličić i Dragutin Varga iz Regionalnog industrijskog sindikata također su govorili o mogućnostima radničkog dioničarstva i upravljačkog utjecaja radnika u poduzeću.
Na primjeru poduzeća ITAS Prvomajska iz Ivanca opisali su način uspješnog preuzimanja poduzeća od strane radnika. Borba za ovo poduzeće bila je dugotrajna, uz prosvjede na cestama i u gradu, fizičko zauzimanje postrojenja i štrajk glađu, a rasplet se odigrao 2005./2006. godine. Prvo su radnici natjerali poslovodstvo da pokrene stečaj te ih na taj način potjerali iz poduzeća. Nakon toga uspjeli su potjerati i lošeg stečajnog upravitelja koji je imao namjeru rasprodati svu imovinu i zamijeniti ga novim koji je pristao na izradu stečajnog plana s preustrojem i nastavkom proizvodnje. U konačnici, s obzirom da su radnici imali udjel u potraživanjima veći od 50%, ishodili su pretvaranje potraživanja u vlasničke udjele i na taj način preuzeti poduzeće. Danas je ITAS Prvomajska dioničko društvo u vlasništvu radnika, izvozi 90% proizvoda, nedavno je zaposleno 12 radnika, a ove godine očekuje se zapošljavanje dodatnih 20-50 radnika.
ITAS je primjer pozitivne borbe radnika, koja u konačnici ne predstavlja radničko samoupravljanje već efikasno radničko dioničarstvo.
U njihovoj borbi mediji im nisu okrenuli leđa, ali jeste njihov matični sindikat. Zbog toga su se i organizirali u Regionalni industrijski sindikat (RIS). Jednako kao i TEHNOS, smatraju da su današnje središnjice majorizirane, sa hijerarhijom koja ne dozvoljava autonomno odlučivanje o stvarima koje ih se direktno tiču pa i nadalje namjeravaju održati svoju autonomnost.
To ne znači da RIS bježi od suradnje s drugima, jer dok god se radnici ne ujedine, u Hrvatskoj neće biti bolje.
Lukica Bucat iz Nezavisnog sindikata Dalmacijavina objasnio je razvoj događaja u Dalmacijavinu i škveru.
Ovaj sindikat kontinuirano se bori za spas Dalmacijavina na način da radnici preuzmu poduzeće koje je u stečaju. Naglasio je kako se stečajni upravitelji u pravilu ne brinu za spas poduzeća već samo za rasprodaju imovine i namirenje vjerovnika, iz razloga što će tada oni sami najviše profitirati.
Bucat je naglasio potrebu međusobne suradnje sindikata i sindikalne solidarnosti te izrazio spremnost na sudjelovanje.
Ivan Tomac, predsjednik sindikata EKN govorio je o solidarnosti i zajedništvu sindikata u Hrvatskoj.
Detaljno je opisao negativne trendove na sindikalnoj sceni i sindikalnoj organiziranosti radnika, koja rezultira podatkom od samo 28% sindikalno organiziranih radnika u Hrvatskoj.
Također je naglasio da nije istina da je državno vlasništvo loše vlasništvo te da je definitivno došlo vrijeme da uzmemo stvari u svoje ruke.
S posebnim osvrtom na energetski sektor, pojasnio je zašto bi sindikati pojedinih sektora trebali biti jedinstveni.
Kao zaključnu misao sindikalne suradnje, koju su iznijeli i neki drugi govornici, naveo je donošenje zajedničkih ciljeva sindikata koji su unutar i izvan sindikalnih središnjica.
Posebnu ulogu u radu konferencije imale su diskusije svih sudionika nakon izlaganja pojedinaca, kao i diskusije vezane za konkretne teme. U diskusijama se posebno isticala potreba za jačim sindikalnim povezivanjem, međusindikalnom solidarnošću, potrebi za jačim otporom lošem upravljanju poduzećima, kao i organiziranje generalnog štrajka u Hrvatskoj od strane sindikalnih središnjica.
-TEHNOS-
|
- Izvješće s druge sindikalne konferencije: Radnički otpor uništavanju poduzeća