- Zagreb, 13. svibanj 2011.
KRONOLOGIJA
1. U svibnju 2010. godine Vlada RH u saborsku proceduru uputila je izmjene Zakona o radu kojima se predviđa ukidanje produžene primjene prava iz starog kolektivnog ugovora sve do potpisivanja novog ugovora. Takva bi promjena značila da radnici u vremenu između završetka starog i potpisivanja novog ugovora mogu vrlo lako ostati bez velikog broja svojih stečenih prava.
2. Sindikati su odgovorili referendumskim pitanjem „Jeste li za zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima“ koje je svojim potpisom podržalo više od 700.000 građana. To je ujedno bila i prva takva inicijativa koja je uspjela u Hrvatskoj (u dva tjedna uspjelo se prikupiti potreban minimum od 10% potpisa ukupnog biračkog tijela).
3. Vlada je raznim taktikama pokušala izbjeći ustavnu obvezu raspisivanja referenduma~: osporavanjem vjerodostojnosti dijela potpisa kako bi brojka pala ispod propisanog minimuma, povlačenjem spornih izmjena ZOR-a iz saborske procedure, prebacivanje odgovornosti na Sabor, koji pak u konačnici lopticu prosljeđuje do Ustavnog suda.
4. Ustavni sud 20. listopada presuđuje da su osnove za raspisivanje referenduma nestale (zbog povlačenja izmjena zakona iz saborske procedure) te izriče jednogodišnji moratorij na daljnje izmjene sadašnjeg zakona. Ovakvo tumačenje izazvalo je zgražanje sindikata i javnosti, a sindikalni čelnici najavili su mogućnost da građane pozovu na ulicu kako bi se tamo izborili za svoje pravo na referendum.
5. Umjesto očekivanih sindikalnih metoda pritisaka, 23. studenog. 2010. godine svih pet sindikalnih središnjica potpisalo je Sporazum s Vladom RH kojim sindikati žele postići više od raspisivanja referenduma. Sporazum se predstavlja kao velika pobjeda, ostvarenje zahtjeva sindikata kojim će se osigurati korak naprijed u borbi za radnička prava.
6. Nakon puna 4,5 mjeseca od potpisivanja Sporazuma, 7. travnja 2011. postiže se dogovor o njegovoj realizaciji, koji nije ništa drugo do daljnje kupovanje/trošenje vremena.
7. U međuvremenu, pod dirigentskom palicom Vilima Ribića, čelnici sindikalnih središnjica ne žele prosvjedovati već oblikuju nezadovoljstvo socijalnim i ekonomskim zahtjevima, bave se bankarskim pitanjima, donose programe za „Novu sliku Hrvatske“.
8. Naposljetku, po prvi puta nakon 120 godina sindikati su se odrekli prosvjedne povorke i proslave Praznika rada, kako ne bi ugrozili socijalni dijalog s Vladom i poslodavcima.
Ovo je i konačni dokaz da je sindikalizam umro u glavama čelnika sindikalnih središnjica. Po njima, mi bismo trebali vjerovati časnoj riječi Vlade u zadnjoj godini mandata, umjesto da iskoristimo povjerenje 717.000 građana, koji bi i svaki drugi puta stali iza sindikata da smo dosljedno insistirali na svom stavu.
ANALIZA ČUVENOG SPORAZUMA
U prvoj točci Sporazuma stoji da su potpisnici suglasni da će Hrvatski sabor, na prijedlog Vlade RH, raspisati referendum s pitanjem: Jeste li za to da se referendum mora raspisati ako to zatraži 200 000 registriranih birača te da vrijeme za prikupljanje potrebnog broja potpisa birača bude 30 dana?
TEŠKO PROVEDIVO!
Prvo, Vladu imenuje Sabor i ona se ne može obvezati za donošenje Odluka koje su u nadležnosti Sabora. Vlada može Saboru nešto predložiti, a Sabor o tome raspravlja i poslije rasprave glasovanjem donosi odluku većinom glasova. Dakle, Vlada ne može unaprijed jamčiti da će Sabor donijeti određenu odluku.
Drugo, ako Sabor i donese takvu odluku i provede se referendum na kojem se birači izjasne pozitivno na postavljeno pitanje, stvar nije riješena, jer poslije toga slijedi upućivanje u saborsku proceduru prijedloga izmjena Ustava, za čije je izglasavanje potrebna čak dvotrećinska većina od svih saborskih zastupnika.
Iz navedenog je jasno da odredbe Sporazuma između Vlade i sindikata nemaju nikakvu težinu bez određenih odluka Sabora.
U međuvremenu Vlada RH uputila je u saborsku proceduru prijedlog Zakona o referendumu, po kojem se odredba o broju birača ne mijenja na 200.000, već je ostala na 10 posto biračkog tijela. Što je još gore, navedenim zakonom povećava se ukupno biračko tijelo s državljanima RH koji nemaju prebivalište na području RH. To znači da će za smanjenje brojke na 200.000 biti potrebno održati referendum na kojem će trebati prikupiti potpise 500.000 glasača umjesto dosadašnjih 450.000.
U drugoj točci Sporazuma Vlada preuzima obvezu u predstojeće (?!) izmjene Zakona o radu ugraditi odredbe koje reguliraju uvjete otkazivanja kolektivnih ugovora sklopljenih na određeno vrijeme (mogli bi se otkazati jedino iz razloga bitno promijenjenih gospodarskih okolnosti koje nisu bile poznate ili se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora). Nadalje, ugradila bi se i odredba o produženoj primjeni pravnih pravila (važenja KU) na rok od godine dana po njegovom isteku.
TEŠKO PROVEDIVO!
Kao i u ranijem komentaru, Vlada ne donosi Zakon. To je u nadležnosti Sabora. Prema tome, sadržaj ove točke se može promatrati samo kao hipoteza, a ne kao konkretan dogovor.
Suprotno tome, u slučaju da je proveden referendum za kojeg je potpis dalo 717.000 birača i da se na njemu većina glasača koji bi izišli na birališta odluči protiv predloženih izmjena ZOR-a, onda bi sadašnje zakonske odredbe u cijelosti ostale na snazi.
Druga točka Sporazuma također kaže da će se Vlada založiti za napuštanje instituta pravilnika o radu. Isto tako založit će se za sklapanje Općeg Kolektivnog ugovora (koji bi bio spas za radnike u privatnom sektoru jer bi im jamčio minimalna prava).
TEŠKO PROVEDIVO!
Odredba upućuje na samosažaljenje. Kao eto, Vlada će se založiti, pa će riješiti sve sindikalne probleme i sindikati neće uopće morati poduzimati nikakve aktivnosti. Kada bi Vlada i bila „dobra“, Zakon o radu ne donosi ona već Sabor.
Isto tako, nigdje se ne spominje treći socijalni partner – poslodavci, koji na to neće dobrovoljno pristati.
Važno je naglasiti i to da se sada, nakon 15 godina, dva ista sindikalna čelnika zalažu za posve oprečne stavove. Kada je 1995. godine donesen prvi Zakon o radu, upravo su ta dvojica bila najglasnija u zahtjevima da se ukinu svi Opći Kolektivni ugovori, što je tada i učinjeno.
U posljednjoj točci Sporazuma kaže se da će Vlada i sindikati predložiti poslodavcima pokretanje inicijative za osnivanje radnih sudova.
GOTOVO NEPROVEDIVO!
Pregršt je takvih inicijativa do sada bilo bezuspješno upućeno prema Vladi. Ako Vlada i osnuje te sudove, to ne znači da će sudovi u svom radu slušati naputke Vlade. Pravosuđe je nezavisno od izvršne vlasti, i ne mora (niti smije) slušati naredbe Vlade.
I u ovoj temi nigdje se ne spominje treći socijalni partner – poslodavci, kao da njih ova tema ne zanima.
MIŠLJENJE TEHNOS-a O SPORAZUMU
TEHNOS ne želi omalovažavati vrijednosti postignutog Sporazuma (koji ima dobrih elemenata) iako nije do kraja razvidno što on zapravo predstavlja za sindikate. Sporazumom se doista pokušavaju riješiti neka pitanja koja muče hrvatsko radništvo, no on nema značaj kakav mu pripisuju čelnici sindikalnih središnjica, jer sadašnje probleme pretvara u niz hipoteza koje je gotovo nemoguće ostvariti. Kamo sreće da griješimo, jer u suprotnom, povjerenje hrvatskih radnika i građana u sindikate bit će nepovratno izgubljeno. Vođe sindikalnih središnjica stavile su preveliki ulog na kocku.
Osnovna zamjerka je u tome što potpisani Sporazum uopće ne obrađuje pitanje čije su rješavanje tražili građani potpisujući peticiju za referendum. Sagledavajući tu činjenicu može se zaključiti da su sindikati u pregovorima s Vladom RH odstupili od sindikalnih principa, izigrali volju i povjerenje građana, te utrošili masu dobrovoljno uloženog vremena i truda članova sindikata i drugih aktivista. O novcima da i ne govorimo. Trošak prikupljanja potpisa i njihova provjera, što sindikate, a što državni proračun koštali su milijune kuna.
TEHNOS je bio protiv ovakvog „želimo više“ pristupa i predlagao pritiske za provođenje referenduma koji bi ispunili volju 717.000 građana, iz razloga:
- jer smatramo da smo morali ispuniti ciljeve koje smo pred sebe stavili i prezentirali ih građanima i našim članovima,
- jer je 717.000 potpisa ogromna brojka koja u budućnosti osigurava borbu za „više ciljeve“,
- jer ne bi bilo prvi puta da neki sporazum bude prekršen, ostane na praznim obećanjima Vlade, odnosno pretvori se u papirnato mlaćenje prazne slame.
ZAR NETKO STVARNO MISLI DA SMO OVCE?!
Nakon što se u javnosti javio veliki broj protivnika Sporazuma kojeg su Vlada i svih 5 sindikalnih središnjica potpisali 23. studenog prošle godine, sindikalne središnjice izdale su priopćenje kojim se pokušavaju objasniti razlozi potpisivanja i sadržaj Sporazuma, a povodom pregovora o (ne)provođenju referenduma na kojem su građani RH trebali odlučiti slažu li se s najavljenim izmjenama Zakona o radu. Priopćenje je javno objavljeno u više dnevnih tiskovina nekoliko dana uzastopce.
Postavlja se pitanje koja je svrha tih oglasa, tko je odlučio da na takav način „obrazuje“ članove i čijim je novcem zakupljeni oglasni prostor plaćen? Iz samog priopćenja vidljivi su svi odgovori. Radi se o moćnoj vječnoj sindikalnoj eliti, koja propagira demokraciju, a sama se ne pridržava demokratskih načela (jer bi u protivnom sazvala svesindikalni sabor kao i ranije), koja raspolaže novcem siromašnih radnika tako da na bahat način opravdava svoje postupke. Kome i zbog čega se trebaju opravdavati, kada je sve u vezi referenduma gotovo? Koje su druge mogućnosti radnicima, članovima sindikata i građanima ostale? Odgovor je: sada više nikakve!
Na kraju, ljudi koji su podržali sindikalne zahtjeve osjećaju se prevarenima, ostaju zbunjeni jer ne znaju što se u stvari htjelo postići. Nakon njihovog priopćenja, ni članovima sindikata više nije jasno zbog čega su sakupljali tolike potpise.
Stoga ostaje upitno i koju to populaciju predstavljaju sindikalni čelnici potpisnici Sporazuma? Očito, odgovor postoji i na ovo pitanje. Sindikalni čelnici na ovaj način nemaju moralno pravo zastupati sindikate, jer sami određuju njihove interese ne pitajući ih za mišljenje, jer sami troše njihov novac kako žele, jer ne obavještavaju sindikate o namjerama i pregovorima nego post festum o učinjenom. Takvim postupcima sindikatima se nanosi šteta.
Kabinetski i izolirani način rješavanja interesnih pitanja nije svojstven demokratskim sindikatima i nije u duhu sindikalnih metoda rada. Vjerojatno je razlog ove „igre“ u strahu od stvarne sindikalne borbe kakvu organiziraju drugi sindikati, ili predstavlja zamagljivanje namjera političkog aktiviranja pojedinih sindikalista (ovaj puta, slučaj Kunst postao bi paradigma), pa se politički bore za prava radnika, a ne sindikalno. Kako radnici i članstvo nisu tako dobri politički aktivisti, treba potrošiti njihov novac da ih se educira što je za njih dobro.
Hvala vam lijepo na takvoj zaštiti sindikalnih interesa. Članstvo još uvijek zna misliti, makar se njihovo mišljenje ne želi čuti!
Na kraju, valja ustvrditi da sindikati, ma koliko god ih se pokušalo obrazovati priopćenjima, shvaćaju da danas nemaju čelnike središnjica koji zastupaju njihove interese. Prije bi se reklo da su uvijek u pitanju politički i osobni interesi, a ne sindikalni.
Ovi postupci su prešli sva polja tolerancije i moralnih načela. U normalnim bi okolnostima sindikalni čelnici koji ovako izigraju članstvo u najmanju ruku trebali podnijeti ostavke. Umjesto toga, oni stalno iznova javno uvjeravaju članove sindikata da su postigli veliki uspjeh. Na njihovu žalost, prošla su ona vremena kada se na taj način vladalo narodom. Članovi sve raspoznaju i vide te uspjehe.
Trenutno stanje je sramotno, jednako kao i postupci čelnika sindikalnih središnjica!
Vjerojatno će neki sindikati kao izraz oduševljenja takvim uspjesima izaći iz sindikalnih središnjica. Ako to bude nužno, TEHNOS će biti među prvima koji će se na takav korak odlučiti, jer imamo dovoljno sindikalnog znanja i snage da se sami izborimo za svoje interese. TEHNOS može biti član samo one središnjice koja će zastupati sindikalno jedinstvo, poštivati demokratska prava svojih članova, koja će svojom organizacijom i ciljevima biti orijentirana na istinsku sindikalnu borbu, te u kojoj neće vladati današnji čelnici.
SINDIKATI, NEMOJTE DOPUSTITI DA VAM NETKO VAŠIM VLASTITIM NOVCEM ISPIRE MOZAK I UGROŽAVA DOSTOJANSTVO VAŠEG RADA!
Za TEHNOS:
dr.sc. Danica Lisičar, dipl.iur.
Matko Utrobičić, dipl.ing.
Denis Geto, dipl.ing.
|
- Kako su čelnici sindikalnih središnjica izigrali sindikate, 717.000 potpisa građana i ubili Praznik rada.